Nakon tako mnogo vremena još uvijek se nasmiješi kad me pogleda… u očima kao nekada vidim onaj stari sjaj… I tada znam..

Joooj… ljudi, evo mene s novim postom… nemam inspiracije za neke priče ili slično tome, ali dosta mi se stvari dogodilo proteklih dana i stvarno mogu reći da sam baš sretna što imam neke ljude oko sebe koji su razlog mojoj sreći i zadovoljstvu. Malo sam se zamislila dok sam slušala stari hit Prljavaca (daa, opet oni!!) “Sve je lako kad si mlad”. Te sam riječi shvaćala površno sve do petka, kada je nas nekoliko otputovalo u Zagreb na Chagallovu izložbu, koja je bila presavršena. Zapravo, dan mi je od samoga početka bio predobar, počevši od okupljanja na staroj autobusnoj pa sve do povratka kući na isto mjesto. Naime, nekoliko ljudi iz razreda, koji su ujedno i najblesaviji: Blimlica, Čić, Kenjo & Marko, naravno i Iva koja, iako ne ide s nama u razred, provodi s nama puuunooo vremena su me toliko oduševili, iako ih poznam više od godinu dana (ali neke skoro pa desetljeće!) . Osobe su pune vrlina, s njima shvaćam što je to sloga, zajedništvo, dijeljenje… Kako je Mateja (Čić) izjavila: “Meni je baš super što mi sve ovako dijelimo i nije nas briga ni za što!“. U potpunosti sam se složila s njom, jer smo taj dan jednostavno sve zaboravili, ponašali se kao da smo sami na svijetu, pjevali kao da nas nitko ne čuje, jeli šiptarske ćevape ispod konja na Jelačićevom trgu, posuđivali na neodređeno vrijeme, komentirali svaku osobu koja je prošla, barili svećenika (!!!), prosili (vjerovali ili ne!), smijali se do suza, besplatno se vozali, uzimali novce iz fontane (treba za kavu!) i još mnoštvo stvari. Ne smijem zaboraviti razlog našega odlaska, a to je sama izložba, za koju smo mislili da će nas razočarati, ali se dogodilo suprotno. Svaka Chagallova slika priča svoju priču, tj. prepričava detalje iz njegova života. Izložba pod nazivom „Priča nad pričama“ je nešto što se svakako treba pogledati. Ta jačina boja, konglomerat, ma presavršeno! Stvarno nismo mislili da ćemo se toliko zabaviti! Tako ispadne kad se toliko sitnica spoje u jedan mali običan dan... Ali taj će dan meni još dugo ostati u sjećanju, jer gledajući slike shvaćam koliko zapravo trebam biti zahvalna jer imam to što imam; prijatelje, obitelj, zabavu, sreću...
Eh, da je više ovakvih stvari u životu, vjerojatno bi bilo i manje tužnih postova, no, što je, tu je... Samo nemojmo dopustiti da godine neumoljivo prođu i tek tada shvatimo da se nemamo čega sjećati

I kada kiše padaju... tvoje mi usne trebaju... da me smire svojim nježnim dodirom...

Razum ili osjećaji?

Pitanje iz naslova je ono koje si u ovim „ludim“ godinama sve češće postavljam. Kao emocionalno nezrela osoba (tako mi barem kažu), ni sam ponekad ne znam izabrati što je važnije za mene. Naravno, u ovom trenutku i situaciji u imeniku bi mi bilo bolje da nad mojim osjećajima prevladava razum, ali kako ne misliti na njen prekrasan osmijeh i umiljati pogled?
Stanje zaljubljenosti, kad doživi svoj vrhunac, postaje euforično. Budim se, a ona mi je u mislima, u školi sam, još uvijek mislim na nju, idem spavati, pogađate, ne izlazi iz mojih misli. Tada sam naveden na razmišljanje o dugoj i sretnoj budućnosti, o tome kako ću je grliti cijeli život. Ništa mi ne može pokvariti trenutak, ništa ne može stati između nas. Zaljubljen sam, uhvatila me je u svoju mrežu, šarmirala me svojom osobnošću. Sve je to lijepo dok traje, ali naravno, već je poznato da je stanje vječne zaljubljenosti izmišljotina, a ne činjenica. Ruku na srce, tko može biti zaljubljen duže od dvije godine?!? Nakon euforije, dolazi nešto sasvim drugo. Pomalo počinjem otkrivati njene mane, da zapravo nema toliko neodoljiv osmijeh i da onaj umiljati pogled stvarno zna ići na živce. I što sad? Kad joj sve to priznam, dakle, da ipak nije savršena (ali nije nitko), ona je u stanju razbjesniti se, totalno izgubiti kontrolu nad sobom, čak mi govori i grube riječi! Mislim da nitko nije toliko blesav da prijeđe preko toga, uvijek treba znati kad je netko prešao svaku granicu. Opet mi kroz glavu prođe 1000 pitanja, a jedno od njih je: Jesmo li imali „ono nešto“? Da, jesmo, ali smo bili krivo obaviješteni. Zaljubljenost ne traje vječno! Sada dolazi ljubav... o, ne! Ali prije ljubavi ipak treba malo razmisliti, jesmo li dovoljno zreli da napravimo još jedan korak i stanje zaljubljenosti ostavimo iza sebe?!? Joj! Zašto je ljubav tako komplicirana? A tek mi je 16... Razjasnimo: stanje u školi jednako katastrofi, njen osmijeh istodobno neodoljiv i užasno naporan, roditelji nezadovoljni mojim ponašanjem! Kako da shvatim je li mi važniji razum ili pak osjećaji??? Sjetim se stare pjesme Prljavaca: „Prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam sve, nisam rođen da budem heroj, o ne, ne, ne…“ Zato, nemojte me zamarati takvim pitanjima, ja sam još samo jedan u nizu šesnaestogodišnjaka koji ne zna odlučiti... A knjiga iz matematike čeka da je otvorim... na ekranu mobitela čitam njen broj... znate što?? Idem spavati..

Post nije o meni, naravnoooo... ... zamoljena da napišem nekakav sastav, na temu razum ili osjećaji, odlučila sam se na ovo.. iako bi trebalo biti malo ozbiljnije, što ću, nisam ni ja ozbiljna...

Jer kud god krenem... kud god pođem... samo za tebe znam... ne želim biti sama... želim samo tebi ja da pripadam.. k’o što se pripada po prvi put... reci da nije bilo uzalud... da tvoja ljubav još traje... bar tren!!

Uvijek je bila vedra, nasmijana osoba. Naravno, imala je problema sa roditeljima, školom i svim ostalim što ide uz to, ali sve je nekako „preživljavala“, ništa je nije posebno dirnulo, znala je da ne može imati savršen život, usotalom, nije ga ni tražila. Bila je zadovoljna sa svime, a što je najvažnije i sa sobom. Nikad se nije osjećala zapostavljenom, isključenom ili slično, sve dok se u njenome životu nije dogodila jedna velika prekretnica, koja joj je obilježila nastavak života. Suočila se s prvim neuspjehom, nije se upisala u željenu školu. „Zašto????“, pitala se. Imala je i više nego dovoljno uvjeta za upis u najbolju školu u gradu, no oni su je samo tako odbacili. Suze su nezaustavljivo tekle niz lice. Što je najgore, nitko je nije razumio. Svi su joj govorili da ima i drugih škola, no, što to vrijedi, kad je ona htjela ići samo u tu. Činilo joj se da drugi zapravo uživaju u njenoj nesreći. Iako su stvari krenule na bolje, shvatili su da je to bila pogreška i da je ipak zaslužila mjesto u školi, još uvijek je bila nezadovoljna. Ljeto joj je prošlo savršeno, no jesen je skrivala neke nove tajne koje se ona spremala otkriti. S neizmjernom količinom ponosa je zakročila u školu, trnci su je prošli, ravnatelj je strogo, ali ipak nekakvim ohrabrujućim riječima davao do znanja da nije pogriješila, da se nalazi upravo gdje bi i trebala. Barem je tako mislila. Jedno je vrijeme sve bilo odlično, super ocjene, društvo, izlasci. Naravno, sve što je dobro kratko traje, pa tako ni to savršenstvo nije bilo dugovječno. Sve je pošlo krivo, nikako nije mogla naći zajednički jezik ni s kim, čak ni s mamom, za koju je vjerovala da joj nikad neće proturječiti. Plakala je tako danima, mjesecima i lažnim osmijehom uvjeravala druge da se ništa nije promijenilo, iako se osjećala kao da je izgorila do temelja. Nesvjesno su je vrijeđali, ne shvaćajući koliko riječi bole. A ona... samo je šutjela. Nije htjela pronaći snagu da im se suprotstavi, postojala je “knedla u grlu”, koja ju je podsjećala na nadolazeće dane, za koje se nadala da će biti bolji. Uvijek je vjerovala baš to, da nada umire posljednja, sve dok se sa 17 godina nije počela osjećati kao najjadnije biće na svijetu. A POSTOJAO JE RAZLOG ZA TO…

Hm... evo, nakon nekog vremena malo „čudniji“ post“. Vjerujem da će ga nekolicina shvatiti, no, što je tu je.. Tko treba, shvatit će!

Za koga ove suze padaju...

Za koga su noćas
tvoje kose raspletene
nekom se nadaš, a bojim se
da to nisam ja

Još su mi misli
u tvoje riječi zapletene
i pitam se da l' je kasno za nas
bar reci mi da znam

Za koga ove suze padaju
kad ti ih ne čuješ
i sumnjam da me pamtiš
da mi ikad ime spomeneš

I kome pružam ove ruke
kada znam da nisi tu
u sobi sami ja i ljubav
jer još samo imam nju

Koga li noćas gledaju
tvoje oči snene
i da l' je u njima još uvijek
onaj isti sjaj

K’o da me nema
kada nisi pored mene
i nećeš doći predosjećam
bar reci mi da znam

Ajme... novi post... dobro, pjesma je... to su oni dani kad mi inspiracija lebdi malo iznad nule, a definitivno je vrijeme za nešto novo... dakle... jedna meni jako draga pjesma... ne znam ni sama zašto... ne mogu reći da se prepoznajem u njoj, jer ću slagati.. ali opet... ima nešto.. ma ugl... nije ni bitno... eto... tek toliko da na blogu stoji nešto novo... btw... svakako poslušajte pjesmu... iako ne vjerujem da će se svima svidjeti... ali u redu je to...

Jednom kad usne ne budu htjele… u strancu utjehu tražiti… suze će srcu šapnuti da je pogriješilo… jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo...

Ugl... nemam baš neku preveliku inspiraciju za pisanje, ovo će biti jedan od postova napisanih reda-radi... valjda... naravno, opet se osjećam užasno, nisam ni mislila da će ona sreća potrajati... nažalost... dogodilo mi se toliko ružnih stvari, čula sam previše negativnih riječi da bih mogla nastaviti dalje s osmijehom na licu...
Ponekad imam osjećaj da me nitko ne poznaje... povrijedila me osoba od koje sam se to najmanje nadala... bez razloga... ne razumijem zašto mi oni koje najviše volim svjesno zagorčavaju život, uživajući u mojoj nesreći, boli, suzama..?!? Čime sam to zaslužila?? Uvijek se trudim pomoći drugima, na bilo koji način, ne želim da pate, ali oni kao da me mrze, kao da su se svi urotili protiv mene... svojim mi riječima svakoga dana potkopavaju i ono malo samouvjerenosti što mi je ostalo… opet se pitam: zašto?? Tisuću mi upitnika visi nad glavom, tisuću osjećaja mi se miješa, osjećam da nikome ne mogu vjerovati... Neki ljudi bez kojih nisam mogla zamisliti život mi iznova dokazuju da me ne žele vidjeti nasmiješenu, da im je u interesu da budem povrijeđena… jedino mi je žao što u tome uspijevaju… više to nisam ja, osoba koja ne da na sebe i kojoj ružna riječ ništa ne znači… ima toliko stvari koje ne mogu jednostavno ignorirati… zato što bole…

Pozna li me tko uopće, onakvu kakva ja zaista jesam????

Sve se češće zapitam je li srce stvarno pogriješilo jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo…

Priđi mi bliže… jednim pogledom zaustavi vrijeme i učini mi trenutke beskrajno lijepima…

Nakon svih tužnih i bedirajućih postova odlučila sam se na jedan lijepi, veseli… jer se i ja tako osjećam… naravno, za moje super raspoloženje postoji jedan još bolji razlog, ali ga, nažalost, ne smijem ovdje pisati.. no, nema veze! Glavno je da napišem neku lijepu riječ…Hm... napokon, ali ono, stvarno, nakon dugooo vremena se osjećam odlično, kao da mi nitko i ništa ne može pokvariti raspoloženje (iako znam da može!). Bila sam na dosta blogova, svi su postovi tužni, razočaravajući, i u svakom se, naravno, radi o nesretnoj ljubavi... Zanimljiva je činjenica da su neki od autora tih postova još uvijek u osnovnoj školi, pa mi je to bilo pomalo i smiješno... ali, opet, tko sam ja da sudim??
I tako.. nemojte se bedirati i kvariti raspoloženje sebi i ljudima oko sebe zbog jednog dečka, kad-tad će on dopuzati natrag!! Naravno, sad bi mi cure trebale biti toliko jake da pokažemo ponos i kažemo ne, je’l da?? Poznajem dosta osoba koje su to učinile (Mateja!!), I samo si poboljšale život! Moram se malo pohvaliti, sama sam to napravila… hehe…sad sam ja glavna… (ali ne….). Ma uglavnom, da skratim priču, život je kratak, a čini nam se još kraćim ako najbolje godine, ove naše, provodimo plačući i postavljajući si bezbroj glupih pitanja, na koja nam nitko ne daje točan odgovor, tj. mislimo da nije točan, jer ni sami ne znamo kako bi trebao glasiti! Ajme… ni sama ne kužim što sam ovdje napisala… ali ugl… poruka je jasna… valjda…ISTI SI KAO DRUGI, NISI IZUZETAK, A JA SE NIKADA NE VRAĆAM NA POČETAK!

Nisi me bio vrijedan ti… ni jedne noći… niti jednog dana… moje ljubavi… ni svega onog što sam ti dala….

Napokon!! Shvatila sam jednu stvar koju sam odavno trebala shvatiti, ali eto… bolje ikad nego nikad..J… Po naslovu se može shvatiti o čemu govorim, tj. pišem… Dakle, odlučila sam! Definitivno! Više neću patiti za nekim tko to ne zna cijeniti! “Nitko nije vrijedan tvojih suza”, govorili su mi. Nisam to shvaćala, tj. nisam htjela shvatiti, sve dok mi nije “puknuo film”! Neću ja najljepše dane svoga života potratiti na budalu kojoj to ništa ne znači! Ne, ne… više ne… Čemu tužan izraz moga lica, kad znam da se ništa neće promijeniti?! Da, bila sam zaljubljena, ali sada je toj zaluđenosti došao kraj... Više neću slušati tužne pjesme, plakati i nadati se da će on ipak shvatiti što osjećam prema njemu... „Loši dani prate me uz tebe... znam da mogu biti sretnija... kad zbrojim sve... IDEM DALJE PAMETNIJA...“
Već ću naći nekoga tko će me znati cijeniti i poštovati, onako kako treba i kako zaslužujem. Ne mora to biti danas, ni sutra... kad bude… bit će! Vraćam se na onu rečenicu iz starog posta: “Nije jedini..”. Iako sam mislila da je baš on za mene, svojim je postupcima i ponašanjem dokazao da nije! Uzalud svo to silno vrijeme koje sam potratila na njega... No, dobro... Iskustvo više! Ne dopuštam da se gazi po meni i smatra me se lutkom koja je tu svaki put kad zatreba, kao što si me ti, dragi, smatrao! Imam premalo godina da bih bila nesretna u ljubavi, i upravo sad okrećem novu stranicu, na kojoj neće biti mjesta takvima kao on!

Ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije...

Nije htjela... stvarno nije... sve se dogodilo u sekundi. I zbog jedne jedine pogreške će imati lošu uspomenu koja će je pratiti kroz cijeli život. Znala je da ga voli... rekla joj je to... ali u tom trenutku joj se u glavi pomiješalo 1000 osjećaja i glasova i ona je, nažalost, izabrala najgori, onaj na kojeg nije smjela ni pomisliti. Postala je jedna od onih po kojima je pljuvala, nikad ne shvaćajući kako netko može to učiniti voljenoj osobi... pogazila je obećanje... povrijedila je ono što joj je bilo sveto... Što je najgore, nije joj imala snage to priznati... bojala se da je neće izgubiti.. malo čudno, zašto se nije pribojavala gubitka u tom trenutku?? Zašto je bila slaba??? Zašto??
Još nešto... to joj nije ništa značilo... to je učinjeno tek toliko.... ne zna ni ona zašto… ali duboko u sebi se kaje, nadajući se da će uskoro smoći snagu da joj prizna što je učinila. I da će joj oprostiti, ma koliko teško to bilo… iako ona to ne zaslužuje... ni najmanje... a traži oprost....Zašto?? Zbog čega??
* U ime prijateljstva… i... zato što je voli...

Ja još molim za nas… mada nikad na sav glas… to je vrijeme koje je odavno iza nas…

....Kad sam saznala što se dogodilo srce moje dugo je plakalo i još uvijek nije prestalo...Nije te ljubavi zaboravilo, jer čim su te oči moje vidjele srce ti je mjesto rezerviralo...Niti želim niti mogu zaboraviti dečka koji me oborio s nogu...Iz dana u dan volim te sve više i još uvijek samo tvoje ime na bilježnici mojoj piše...
....Velika ljubav za tebe me veže i nije me briga što netko drugi kaže...Svatko može govoriti što god želi, jer moje osjećaje ne mogu promijeniti što god rekli...Da nisam stvorena da bi s takvim poput tebe bila, da nisi vrijedan nijedne suze što zbog tebe je potekla...Ma neka takve gluposti nekom drugom pričaju,meni ne moraju...
....Kakav god bio za mene si savršen, što god napravio, meni si i dalje poseban...Ma da mi govore
o tebi sve najgore, ne mogu me od tebe odvojiti, ljubav tu ne mogu ugasiti......

Dakle… ovo sam skinula s bloga od moje Mateje… valjda se ne ljutiš????
Ugl.. ovako je trenutno kod mene!!! Mislim da će neki, oni meni najbliži, shvatiti o kome se radi!! I nadam se da me neće ubiti što sam to napisala....???Znam, glupa sam jer još uvijek mislim na njega, ali ipak je ljubav stvarnost od koje se ne može pobjeći…. Ljubav?!?!... ni sama ne mogu vjerovati da sam to nazvala ljubavlju... uvijek sam tvrdila da se sa 16 jedva može biti zaljubljen, a kamoli voljeti!!!! Ne znam, možda to ipak nije ljubav, prije zaljubljenost… (ovo sam napisala tek toliko da ne razočaram samu sebe…)… Kad netko nakon prekida kaže:“ Joj, pa bio mi je sve!! Kako ću sad bez njega...??... prije su mi te riječi zvučale smiješno i nisam shvaćala kako netko uopće može to reći... Onako... pa nije jedini, helouuuu????
I tu počinje moja priča… Početkom ove školske godine, počela sam se intenzivnije družiti s jednom curom iz razreda, Matejom.. Ona je bila zaljubljena, ali doslovno, ta je veza bila i više nego čvrsta... Bila su joj puna usta njega, sve joj je značio… Njezina ljubav prema njemu je rasla svaki dan.. Sve do toga dana… Došla je u školu uplakana, i mogla sam pretpostaviti što se dogodilo… Iz čista mira je prekinuo vezu, baš onda kad je bilo najljepše…Patila je danima, naravno, riječi utjehe nisu pomogle, jer je ta neka bol bila jača od svih naših riječi… Ne znam pouzdano, ali vjerujem da je u njoj odzvanjalo samo ovo: ma to je samo neka njegova faza, shvatit će on… Naravno, shvatio je , ali možda malo prekasno, jer je u njen život ušla osoba koja joj je ponovno vratila nadu, s kojom se pronašla… zadovoljava sve njene uvjete…
Kako ona kaže: vrijeme će pokazati svoje!!!! Samo se nadam da neće pokazati svoju negativnu stranu, ali, kako je to uopće moguće uz onakvog dečkaaaa??
I tako… I gdje sam u cijeloj priči ja??? Nema me… iako mislim da samo ime bloga sve govori…
A i naslovi postova… tako da se nešto može zaključiti…

Pogledom me miluješ.. ko da me dodiruješ… i svaki put kao da je prvi…

Evo... odlučila sam otvoriti blog po ne znam koji put... uvijek si obećam da ću ga redovito pisati i sve to, ali jednostavno ne stignem… ugl je za to kriva škola…
I tako... ne znam šta bih još napisala, nisam dugo pisala postove, pa mi je sad malo čudno... nemam inspiraciju...
Ugl... u mome se životu nije ništa posebno promijenilo.. ista škola, društvo.. i ostalo...
Da.. eto... sad stvarno više ne znam što bih napisala.. pa da ne pričam gluposti, idem...